Povratak

TIS na vrhu - putopis

15. Kolovoza 2014.

Ivana Gucek, Business Manager, TIS-Objektni informacijski sustavi
"Visina do koje sam se popela je moj osobni rekord koji sam htjela podijeliti sa svima. A kako smo od početka godine radili na programu za obilježavanje 25. Godina TIS-a, ostavili smo zastavicu na vrhu, pa i na jednistven način obilježiti moju obljetnicu - 10 godina u TIS-u i 25. obljetnicu postojanja TIS -a! TIS je osvanuo na najvišem vrhu Irana!"

Bila je sredina siječnja kada smo se u kombiju sa grupicom planinara vozili prema morskoj strani Velebita gdje smo trebali započeti tradicionalni zimski uspon na Zavižan. Za vrijeme vožnje naše dvije planinarke započele priču o planovima za naredno ljeto i koje će vrhove ići osvajati. Martina i Kristina su zadnjih nekoliko godina proputovale (ili bolje reći prehodale) Tursku i Gruziju i svaki puta se vratile s nevjerojatnim slikama pejzaža i pričama za koje sam ponekad mislila „To se samo njima može dogoditi“.   Spomenule su Damavand, najviši vrh Irana.  Odmah su se upalile lampice, Iran je sigurno zanimljiva zemlja za proputovati, a sad, za planinarenje nisam baš sigurna. No počela sam istraživati i ohrabrivati se kako bi i ja mogla pokušati s njima osvojiti tu planinu! Nije da sam u planinarenju početnik, osim toga do ljeta se može i popraviti forma pa zašto si ne postaviti još neki izazov! Malo pomalo, interes je rastao, ali je trebalo nagovoriti planinarke da sa sobom uzmu još dvoje izletnika na Sljeme i okolne planine u Hrvatskoj i Sloveniji. Hej, pa ja sam i na Triglavu bila, i nije mi bilo ništa!  Pristale su, dijelom i zato jer je Damavand neaktivan vulkan, i uspon ne bi trebao biti zahtjevan, put je prilično jednostavan i ne bi trebalo biti većih problema s nama.  Infomacije koje su se mogle dobiti na raznim web stranicama ukazivale su da uspon može trajati 3-5 dana, da je najbolje vrijeme za uspon od srpnja do rujna jer je u tom periodu vrijem stabilno i bez padalina pa nam neće trebati zimska oprema kao npr. dereze ili cepin.

Planinarske staze prema Damavandu

Kupili smo avionske karte i više nije bilo šanse za odustajanje. Nakon toga je sve bilo podređeno samo jednom: usponu na Damavand. Počeli smo istraživati, pripremati se i prikupljati opremu. Fizičke pripreme su krenule odmah, pokušavajući svaki vikend koji se mogao iskoristiti za planinarenje. Preko tjedna je tu svakodnevno bila neka fizička aktivnost, od koje svakako jedan dan kondicijski trening na Sljeme. Počeli smo i prikupljati opremu – ovo mi je bio prvi ozbiljni uspon i trebalo je nabaviti visinski šator, nove gojzerice (da ih stignem i razgaziti), vreća za spavanje možda neće biti dovoljna za temperature na kojima ćemo spavati pa je trebalo nabaviti topliju, naočale bi trebale biti s posebnom UV zaštitom, treba nabaviti kuhalo, posude za kuhanje....popis potrebne opreme samo je rastao. Kako se približavao datum polaska, sve više smo pratili informacije o vremenu na planini, stupili smo u kontakt sa planinarskim savezom Irana, odjednom smo svuda sretali ljude koji imaju neke veze s Iranom. Čak smo počeli učiti i farsi!

S ovim bi trebalo prema "gore"

Sve što smo čuli o Iranu i Irancima je bilo pozitivno, da su jako dragi ljudi, da gostu žele udovoljiti toliko da će sebi uskratiti. Ženski dio ekipe je brinulo obavezno pokrivanje glave i koliko je to strogo. Iako su iskustva ljudi koji su bili u Iranu bila uglavnom pozitivna, ipak je postojala neizvjesnost i strah  od nepoznatog. Ipak je to Islamska Republika Iran, kako god bilo, tamo je poseban režim i pravila na koja mi u Europi nismo navikli, i to je činjenica. 

U Teheran smo sletjeli u 4 ujutro po lokalnom vremenu. Prvi dojam na aerodromu može zapravo ocrtati cjelokupni dojam o Iranu. Većina ljdi s kojima sam pričala je mislila da na ulazu u zemlju postoje neke posebne kontrole, no ono što smo doživjeli je bilo „Welcome to Iran“.  Ova rečenica pratila nas je posvuda, gdje god se našli, bilo na planini, bilo u 16 milijonskom Teheranu ili selu od 50-tak tisuća stanovnika. Svi su nas pozdravljali i izražavali dobrodošlicu, većina ih za Hrvatsku zna preko nogometa, a Cico Kranjčar kupuje tepihe kod svih prodavača tepiha koje smo sreli. A sreli smo ih dosta!  Iza stakla čekao nas je Soheil,  Iranac koji nas je tada prvi puta u životu vidio, dočekao nas je usred noći na aerodromu, odveo nas svojoj kući gdje nas je čekala budna cijela njegova obitelj – roditelji, supruga, jedino je mali Kiarash spavao snom pravednika. I to se sve događalo u ranu zoru! Velika većina Iranaca će tako ugostiti potpune strance, a do kraja našeg  putovanja po Iranu Soheil i njegova obitelj su nam postali prijatelji koje jedva čekamo ponovno susresti.
 
Soheil, Maryam i mali Kiarash u parku Golestanske palače
 
Nakon dana provedenog po Teheranu, nabavke hrane i još nekih sitnica za planinu, sljedeći dan uputili smo se na istočni autobusni kolodvor u Teheranu. Od tamo vozi autobus za mjesto Polur udaljeno 60-tak kilometara od Teherana, odakle započinje put prema Damavandu. Snalaženje je prošlo relativno OK, obzirom da je većina natpisa na farsiju, a osim u većim gradovima, engleski Irancima nije neka jača strana. Ali s ogromnim ruksacima na leđima i planinarskim štapovima, svi su mogli prepoznati kamo idemo pa su nam pokušavalili pomoći odabrati pravi autobus komunicirajući rukama i nogama. Kad smo u Poluru izašli iz autobusa dočekao nas je Damavand u svom svojem sjaju – iz bjelog vrha vulkana je izlazio dim a iznad njega su se premještali oblaci, kao na razglednici! Uzbuđenje i želja za dostizanjem cilja su rasli i tek ovdje sam postala svjesna u što se upuštam. 
 
Polur s Damavandom u pozadini
 
U Poluru smo se prijavili u Planinarskom savezu, platili 50 USD dozvolu za uspon te su nas džipom prebacili do Base Campa. Base Camp nalazi se na visini od 3040 m i samo je jedan od polazišnih točaka prema vrhu. Tu postoji i mala džamija koja se danas koristi kao sklonište, a svuda uokolo nas su mule pokušavale utažiti žeđ vodom i ponaći koji grm bilja.
 
Naš prijevoz do Base Campa
 
Rastvorili smo šatore, a uskoro su počeli pristizati i drugi planinari. Jonny je bio Irac, Stephanie Njemica, bila je jedna grupica Francuza, jedna grupa Iranaca – a svima nam je cilj bio isti. Na Base Campu smo prespavali, prilagodili visini koja se ovdje već osjećala i sljedeći dan ujutro je započinjao uspon. Probudili smo se sa jednim od ljepših pogleda – kotline ispod nas su bile prekrivene oblacima a sunce se još skrivalo iza planine. Vani je bilo friško, nakon Teheranskih vrućina iznad 40°C, ovdje je bilo ugodnih 15-tak stupnjeva. Skuhali smo si kavu, uživali u svježini zraka i buljili u prekrasan pejzaž koji nas je okruživao. Dan prije smo s Husseinom dogovorili da nam njegove mule nose stvari, cijena za to je bila zaista nikakva, a kasnije se pokazalo dobrom odlukom.
 
Martina i ja na početku uspona
 
Prvi dan nam je cilj bio doći do Campa 3 na 4.200 m. Kada smo počeli hodati prvi puta sam osjetila što znači manjak kisika za tijelo. Iako sam u Hrvatskoj zaista bila zadovoljna sa svojom fizičkom spremom, tu sam osjećala kao da to sve ništa ne znači. Hodala sam doslovno korak po korak, polako, jer čim bih pojačala tempo bih ostajala bez zraka, zapuhana kao da prvi put hodam nakon 20 godina ležanja. Pronašla sam svoj tempo, svatko od nas je išao nekim svojim i dosta često smo stajali i odmarali se. 
 
Kako smo se uspinjali, vidik se otvarao i sad smo vidjeli i jezero Lar, mjesta u dolini su postajala sve udaljenija a uskoro smo i premašili sve vrhove okolnih  planina. U usporedbi s našima, ove planine nisu ni približno lijepe, sam Damavand je prilično pust, s malo niskog raslinja i gomilom prašine i pijeska. No svejedno, vidik s takve visine oduzima dah. Dan je bio sunčan, bez oblačka na nebu i zaista idealan za ovakav podvig. Negdje na ¾ puta presrele su nas mule s našim stvarima. Bilo mi ih je malo žao, no nisam se bunila što nisam trebala nositi svu onu opremu s početka priče.
 
Pogled na jezero LarRaspoznavanje po šalovima – Martina (bijeli), Kristina (crveni), ja (boja kose). I naše mule u pozadini.
 
Na Camp 3 smo stigli nakon 6 sati hoda i tek pred kraj uspona smo ugledali novi planinarski dom sagrađen prije nekoliko godina. Ispod i iznad doma su uređene prostrane terase na kojima su već bili rasprostrti šatori. Požurili smo se naći mjesto jer smo vidjeli da „nismo mi jedini“ a još su iza nas pristizali planinari. 
  
Bilo je rano popodne, pripremili smo večeru, malo se prošetali i otišli rano na spavanje jer je plan bio da se sljedeći dan u 3 ujutro kreće prema vrhu. Ovo je zadnji camp, tako da je u jednom danu trebalo prevaliti više od 1400 metara nadmorske visine do vrha i vratiti se nazad. A inače je planinarsko pravilo da se do vrha treba stići do podneva, jer se iza toga često mijenja vrijeme i može biti opasno. 
Kristina je iskusna planinarka, prije nekoliko godina je osvojila Denali na Mt McKinleyu (najviši vrh Sjeverne Amerike), većinu vrhova po Europi, pa smo bili u zaista iskusnom društvu. Provjeravala je kako se osjećamo, imamo li apetit ili bilo kakve bolove jer smo sad već bili na „poštenoj“ visini. No nikakvih tragova visinske bolesti nije bilo, samo malo umora od današnjeg uspona i neka čudna glavobolja. Uskoro je glavobolja postajalala intenzivnija -  dovoljno da nisam mogla zaspati iako bi svaki normalan čovjek pao od umora. Razmišljala sam samo o jednom – moram zaspati! Kad malo odspavam sve će biti ok i moram se malo odmoriti jer neću imati snage za vrh. Popila sam apsirin, ali ništa nije pomoglo, glava me sad već rasturala i počela sam osjećati mučninu. Svi su već pozaspali, ja sam se vrtila i razmišljala kako ću ja takva neispavana sutra na vrh?? Mali ruksak za put na vrh je bio spreman,  samo Ivana trebaš zaspati! Nije mi palo na pamet da su ovo simptomi visinske bolesti iako smo o njima pričali prije nekoliko sati! Ne ne, samo da ja malo odspavam i bit će sve ok.
Martina i Kristina su se ustale oko 2.30, ja još nisam ni bila zaspala i bilo je prilično jasno da ja s njima ne idem dalje. Iako je bilo raznih kombinacija u mojoj glavi tu noć, jedina opcija je bila da ostanem tu gdje jesam ili ako je moguće da se spuštamo. Prije samog polaska u Iran, s kime god sam pričala sam rekla da se ne bojim fizičkog napora, niti nekih opasnosti na planini, jer su uvjeti takvi da većinu toga možeš kontrolirati. Jedino čega me bilo strah je bila visinska bolest, jer sam čula svakakvih priča a nisam je nikad iskusila i ne znam kako će moje tijelo reagirati. I eto, u toj situaciji je čovjek nemoćan, tu se bitka sa prirodom gubi i nekad se moraš pomiriti sa činjenicom da dalje ne ide. Izazivati sudbinu ne bi bilo mudro. Dvoje nas je ostalo taj dan u domu, a cure su uspješno osvojile vrh Damavanda od 5.671m. Vratile su se nakon 13tak sati i sljedeći dan smo svi skupa krenuli istim putem prema dolje.
 
Pogled prema vrhu (ova mala točkica je čovjek)
 
Iako nisam osvojila vrh, visina do koje sam se popela je moj osobni rekord koji sam htjela podijeliti sa svima. A kako smo od početka godine radili na programu za obilježavanje 25. Godina TIS-a,  pala mi je ideja na pamet da bi baš bilo zgodno ostaviti zastavicu na vrhu, pa i na jednistven način obilježiti moju obljetnicu -  10 godina u TIS-u! TIS je ipak osvanuo na najvišem vrhu Irana! 
 

TIS Grupa na vrhu Irana

Dragom TISu sretan 25-ti rođendan, uz želju da ih doživi još 100 puta toliko! 

P.S. Hvala Sanji i Dženanu na organizaciji plakata i šutnji o mojoj undercover akciji!

Pratite nas


TIS Newsletter

Prijava za Newsletter


TIS
Grupa d.o.o.


Heinzelova 33,
10 000 Zagreb, Hrvatska
T: +385(1)23 55 700
F: +385(1)23 02 014
E: info@tis.hr




TIS - Objektni
Informacijski Sustavi d.o.o.


Heinzelova 33,
10 000 Zagreb, Hrvatska
T: +385(1)23 55 700
F: +385(1)23 02 014
E: info@tis.hr

TIS - Poslovno
Savjetovanje d.o.o.


Heinzelova 33,
10 000 Zagreb, Hrvatska
T: +385(1)23 55 700
F: +385(1)23 02 014
E: info@tis.hr





TIS - inženiring za
telematiko in software


Ljubljanska 9,
2000 Maribor, Slovenija
T: +386(0)2 320 54 14
F: +386(0)2 332 76 13
E: info@tis.si

Bluebird IT
Solutions Ltd.


Unit 4 Abbey Barn Business ,
Centre, Abbey Barn Lane, High Wycombe, HP10 9QQ
T: +44 (0)845 319 4876
E: info@bluebirdITS.co.uk
E: sales@bluebirdITS.co.uk